Resonantia

Iskreno?

Pronaći dobrog coacha nije jednostavno.

Čak i meni - nakon godina edukacije, coachinga i rada s ljudima - trebalo je vremena da pronađem osobe uz koje sam mogla zaista rasti, vjerovati i otvarati se. Možda još i više vremena da probijem vlastitu skepsu, unutarnje kriterije i poznato “da, ali…” koje često nosimo kada smo navikli sami držati sve pod kontrolom.

I negdje putem shvatila sam nešto važno:

nisam za svakoga.

I to je zapravo sjajna vijest.

Jer dobar coaching nikada nije “one size fits all”. Coaching nije univerzalna formula ni odnos koji funkcionira samo zato što netko ima certifikat, iskustvo ili dobar marketing.

To je živa relacija.

Susret između dvoje ljudi, njihovog načina razmišljanja, energije, ritma i kapaciteta za iskrenost.

Zato vrijedi tražiti osobu koja odgovara baš tebi. Tvom tempu. Tvom načinu na koji procesuiraš život. Tvom stilu rasta.

U coaching često dolazimo jer osjećamo da više ne možemo jasno vidjeti sami sebe.

Kao da vozimo kroz život sa zamagljenim vjetrobranom. Funkcioniramo, odrađujemo dane, donosimo odluke - ali više ne vidimo jasno kamo zapravo idemo ni zašto smo toliko umorni.

Svi imamo slijepa mjesta.

Neke stvari postanu vidljive tek kada ih izgovorimo naglas pred drugom osobom. Kada ih čujemo izvan vlastite glave. Jer um je brz, glasan i često beskrajno repetitivan. Kao otvorenih dvadeset kartica u pregledniku koje rade istovremeno.

A jasnoća se rijetko događa u unutarnjoj buci.

Postoji velika razlika između:
“Znam.”
i
“Sad mi je stvarno jasno.”

Prva rečenica često živi u glavi.
Druga se osjeti u cijelom tijelu.

Kao trenutak kada se nešto napokon posloži i više ne moraš trošiti energiju na unutarnje natezanje sa sobom.

Coaching prostor često postoji upravo između te dvije rečenice.

Treba nam zato što je gotovo nemoguće istovremeno biti glavni lik i potpuno objektivan promatrač vlastite priče. Treba nam jer postoje pitanja koja sami sebi nikada ne bismo postavili.

I zato što pravi uvidi najčešće nastanu u prisutnosti osobe koja čuje ispod riječi, vidi ispod obrasca i osjeti ono što nam je preblizu da bismo sami primijetili.

No coaching nije pasivan proces.

Nije nešto što nam se “dogodi” dok sjedimo i čekamo promjenu.

On traži sudjelovanje.

Traži spremnost da čujemo i ono što možda ne želimo čuti. Da ostanemo prisutni i između sesija. Da preuzmemo odgovornost za vlastiti proces umjesto da od coacha očekujemo spasitelja, motivatora ili osobu koja će “popraviti” naš život.

Zato je možda važnije pitanje od:
“Tko je najbolji coach?”
zapravo:
“Jesam li spremna za odnos u kojem želim stvarno vidjeti sebe?”

Biraš osobu s kojom ulaziš u proces koji te može razbistriti, razdrmati, usidriti i osnažiti.

Možda to budem ja.

A možda i ne.

I jedno i drugo je potpuno u redu.

Jer najvažnije nije da pronađeš “najboljeg coacha”.

Nego osobu uz koju se prvi put zaista vidiš.

Čak i prije nego što se potpuno prihvatiš.